Svitanje nad žetvom — Suze i zabava, tekst i propaganda u novim Igrama gladi Suzanne Collins

Analiza narativnih tehnika i političke didaktike Suzanne Collins u Igrama gladi s dodatkom nastavka o Haymitchu, Svitanje nad žetvom.

Citati preuzeti iz hrvatskog izdanja izdavača Profil knjiga, Svitanje nad žetvom.
Upozorenje prije čitanja: tekst eksplicitno raspravlja o dešavanjima iz svih pet dosad objavljenih romana iz serijala Igre gladi Suzanne Collins.

Moje suze neće biti njihova zabava.

Roman Svitanje nad žetvom autorice Suzanne Collins značajan je novi dodatak kanonu Igara gladi. Pripovjedno veoma nalikuje izvornoj trilogiji, a u oštrom je kontrastu s prethodnom, “Snowovom” knjigom, Baladom pjevica i zmija. Nastavak funkcionira kao napet, majstorski izveden triler, definiran neumoljivim tempom te uzročno-posljedičnim vezama, raspletima i obratima.

U njemu – ili se barem tako doima pri čitanju – nijedan lik nije sporedan, osim u književnom tehničkom smislu. Susrećemo Wiress, Mags, Beeteeja, Plutarcha Heavensbeeja, Effie i Katnissine roditelje; tu su i brojni drugi, uključujući itekako neizostavnog predsjednika Snowa te, naravno, cijelu četu žrtava – dvostruku. Punih četrdeset osmero djece osuđeno je na smrt i, u ovoj knjizi, smaknut s posebnom dramatičnom brutalnošću, a opet, tek se rijetki čine nevrijednima spomena.

Protagonist, šesnaestogodišnji Haymitch Abernathy, pojavljuje se ovdje s intenzitetom ravnim onom Katniss Everdeen. Oboje ih karakterizira snažna kombinacija oštrog sarkazma, cinizma, latentne pristojnosti i žarkog prkosa. Pripovjedni uspjeh knjige je opipljiv, no vrijedan je spomena i sâm mehanizam naracije.

Autoričin namjerni odabir prvog lica temeljan je za učinkovitost romana. On joj omogućava pedantnu kontrolu nad čitateljevim iskustvom i služi svrsi koja nadmašuje sudbinu jednog lika – uz političku izjavu. U romanu Svitanje nad žetvom, koji se velikim dijelom bavi prirodom i mehanizmima propagande – s epigrafma iz djelā Orwella i Lockea – Suzanne Collins nema za glavni cilj sročiti konvencionalnu studiju lika. Ona želi dodatno igraditi univerzum serijala, vjerojatno udovoljiti i fanovima alii vlastitom porivu iz (pretpostavljene) ljubavi prema svome magnum opusu – i servirati uvjerljiv politički argument. Stoga, knjiga kritizira nametanje ideoloških agendi, ali u isto vrijeme neizbježno predstavlja i vlastitu, ma koliko dobroćudna bilo, isključivo teoretski gledano.

U svakom slučaju, vještim korištenjem Haymitcheve perspektive, autorica žrtvuje malu porciju psihološkog realizma kako bi održala pripovjednu inerciju. Time učvršćuje svoj status majstorice polemičke fikcije, jer ovaj nastavak ne cilja toliko na današnje tinejdžere koliko na obožavatelje koji su odrasli u zlatno doba izvorne trilogije.

Narativni pogon: Učinkovitost prvog lica

Prikaz psihološke traume u romanu – jedna od ključnih točaka kritičke analize – nije narativni nedostatak, čak i ako nije predočen s kliničkom vjerojatnošću. Štoviše, traumatske su posljedice dramatično pomaknute prema samom kraju knjige, posebice u posljednja dva poglavlja i epilog. To neusklađivanje traume i njezine manifestacije ne treba čitati kao nedosljednost. Ono je izravan i nužan nusprodukt perspektive i pripovijedanja u prvom licu kakvim se Collins služi da bi manipulirala pričom.

Collins taktički zatvara čitatelja, gotovo klaustrofobično, unutar zidova Haymitcheve svijesti. Time nas prisiljava da svijet Pedesetih Igara gladi i Druge Kvartalne Pokorw doživimo točno onako kako ga on percipira. Takav pristup, čak i uz nepotpun prikaz traumatskog stresa, funkcionira kao narativni alat u službi ciljeva koje si je autorica zadala i na kraju nedvojbeno postigla.

Opisni odlomci i Haymitcheve intimne misli dinamika su kojom se vodi i Haymith i mi kao čitatelji, i svode se na fokus na preživljavanje, vanjske prijetnje i proračunate manevre. Tamo gdje je mogao povraćati od stresa nakon Žetve, on sa slašću proždire sendviče; tamo gdje je mogao hiperventilirati od tjeskobe, on sa svojim supatnicima razgovara neuvjeroljivo koherentno i smireno, gotovo da ostavlja dojam da je u paklu kroz koji prolazi prilično relaksiran. Jer ovo je serijal, između ostaloga, i o traumi, a trama može biti jedan događaj, niz događaja, ili kompleksna, produžena trauma (Judith Herman, 1992).

To vrijedi za veći dio romana. Zato se, kada zakašnjela reakcija napokon stigne, ona obrušava poput tsunamija. Sav emocionalni eksploziv priče aktivira se odjednom, u završnim poglavljima i epilogu – pogotovo ako tom naboju pridodamo i sve otkrivene veze s Lucy Gray Baird i Katniss.

Glasnije misli u unutarnjim monolozima, retorička pitanja u lamentacijama i gorki komentari napisani su kako bi potaknuli kod čitatelja emocionalnu povezanost s protagonistom, a kasnije i čitateljevu vlastitu reakciju. Simptomi ove psihološke i gotovo apsurdne katastrofe prisutni su, ali loše usklađeni s ostatkom narativa. Haymitchev šok ne prikazuje se čitatelju kroz smrtno tihu prozu tjelesne i psihičke paralize (ili smrzavanja; fight/flight/freeze), gdje ni borba ni bijeg nisu opcije, niti kroz naraciju panike i gubitka suvislosti – ali ne zato što mu nedostaje sposobnosti za strateško rješavanje problema ili refleksiju, kroz koju čitateljima izlaže čitav album uspomena. Mi kao čitatelji, zarobljeni u njegovu umu, prisiljeni smo katalogizirati teritorijalne i tjelesne katastrofe, a ne introspektivni virus emocionalnog užasa. To je tsunami koji stiže na kraju, gdje i čitatelj, ako se dovoljno uložio, također gubi kontrolu.

Kad kasna reakcija na traumu konačno stigne, udara kao tsunami. Sav emocionalni naboj priče aktivira se odjednom u završnim poglavljima i epilogu.

Milijuni su takvih čitatelja na internetu, koji još od najave knjige do ovoga 17. kolovoza 2025. godine – diljem društvenih mreža, foruma i blogova – sve više objavljuju; more je reelova u kojima knjiški blogeri plaču s knjigom u rukama i šalju promišljene poruke autirici, ali i cijelome fandomu. Reći da je Collins uspjela postići svoje ciljeve, dobila odlične recenzije i popela se na ljestvice najprodavanijih knjiga diljem svijeta bila bi umanjenica. Njezin izoštren osjećaj za kontrolirani naraciju i dugo usavršavana tehnika manipulacije emocijama i onih fiktivnih i stvarnih osoba ovdje sjaje jače nego u ijednoj prethodnoj knjizi. Collins majstorski upravlja osjećajima i protagonista i čitatelja te precizno tempira njihovu sinkronizaciju; kada na kraju akumulirana reakcija na traumu eksplodira u Okrugu 12, eksplodira i onim investiranim čitateljima izvan stranica knjige. Uspjeh je tim veći što je Haymitch bio voljeni lik i mnogo prije najave Svitanja.

Ovaj mehanizam za stvaranje empatije dodatno je osnažen autoričinom promišljenom izgradnjom samoga lika, i već od prvih stranica dirigira čitateljevim emocijama. I Haymitch i Katniss izgrađeni su tako da je suosjećanje s njima gotovo neizbježno, ali njihova temeljna privlačnost skovana je u zajedničkoj arhitekturi tragedije: oboje ih definira zaštitnička ljubav prema mlađem bratu ili sestri te brutalno kažnjavanje te ljubavi smrću istoga brata ili sestre – ključni element u cijelom repertoaru. Takva kompleksna trauma stvara trenutnu i duboku vezu s čitateljstvom koje je već upilo originalnu trilogiju zajedno s nezaobilaznom Baladom pjevica i zmija, koja ovdje služi kao pojačalo.

Čitatelj je praktički izmanipuliran na emocionalni ulog i bezuvjetni navijački pakt – a jednom kada se ta žestoka odanost uspostavi vještim iskopavanjem i preslagivanjem osjećaja kako kod Haymitcha tako kod publike, objektivnost je kompromitirana. Čitatelj prestaje biti neutralni promatrač; on je sada predani pristaša, spreman “slijediti” tog lika bilo kamo. Političke lekcije koje slijede, stoga, ne upijaju se kao apstraktna doktrina, već kao suštinska istina u borbi za opstanak voljenog lika. To je temeljni sloj kontroliranog narativa: likom manipulira zaplet, zapletom autor, a čitateljem njegova ljubav prema liku.

Ovaj narativni izbor proračunatje i iznimno učinkovit. Klinički realističim prikazom akutne traume – sa svime što on nosi: smrzavanje, disocijaciju, gubitak suvislosti u svijesti pa tako i izražaju, teškim tjelesnim reakcijam – autorica bi bila zaustavila većinu pokretačkih sila koje, i to arene ne bismo ni stigli.

Collins, dake, strateški uskraćuje trenutne tjelesne reakcije. Njezina je logika jasna: da bi Haymitch stigao do točke potpunog sloma, reakcija na traumu mora prvo biti privremeno “amputirana”, a onda vraćena odmah i u cijelosti. Tek kad opstane, Haymitch napokon može istinski izgubiti sve što ima i voli; nijedne Igre nemaju pobjednika, samo preživjelu ljudsku olupinu. Autorčin cilj nije mirna književna studija o traumatiziranom liku, nego triler visokog rizika, besprijekorno izveden kao takav.

Kada se ta odgođena reakcija napokon aktivira, puna emocionalna težina kulminira razornom snagom u posljednja dva poglavlja i epilogu. Posljedično, autoričina pažljivo odrađena prisebnost koju je Haymitch bio prisiljen projicirati konačno puca. Upravo taj konačni prikaz njegova psihološkog sloma, nakon jako blagog nakupljanja, deseterotruko uveličava sveukupan osjećaj nemoći, tuge i tragedije, djelujući tako kao generator i akumulator, a na kraju i kao nuklearni detonator za empatiju kod čitateljstva.

Ne pravim planove, ne gajim nade, ne održavam prijateljstva, ne razgovaram ni s kim osim sa starim Bascomom Piem kad mi ponestane nepentea. Ali ne mogu reći da nemam budućnost jer svake će mi godine za rođendan dodijeliti novi par posvećenika, dječaka i djevojčicu kojima ću biti mentor za smrt. Još jedno svitanje nad žetvom.

A kad god se toga sjetim, začujem Sida koji me budi jer gotovo sam u san pao kad je gavran zakucao.

“Sretan ti rođendan, Haymitchu!”

Ipak, najsofisticiranija funkcija autorčine tehnike leži u etičkim pitanjima koja postavlja čitatelju. Ta se pitanja mogu pratiti kroz leću Haymitcheva zavjeta – “Moje suze neće biti njihova zabava” – i dinamiku njegove duboke ironije. Riječ je o moćnom činu prkosa, o pokušaju da se očuva posljednja trunka dostojanstva. Tim zavjetom on prkosno odbija sudjelovati u Kapitolovoj objektivizaciji i monetizaciji mučenja djece i pretvaranja istoga u potrošnu nužnost kako bi se održao “mir” – mada, u Svitanju napokon vidimo da je i u samom Kapitolu bilo nemira, čak i volje za ustankom, puno prije Katniss.

Autorica ovdje stavlja čitatelja u nelagodnu, paralelnu ulogu. Jer, dok čitamo roman, ono što nas pokreće – i zabavlja – jest upravo patnja koju lik nastoji sakriti od Kapitola – odnosno, naša višeslojna investicija u lika, jer da on uživa kroz tristo stranica plaži s voljenom Lenorom, mi ne bismo bili zadovoljni; njegova muka je upravo ono što nam daje povod da uzmemo primjerak Svitanja nad žetvom i satima – doslovno – gledamo u papir. Time čitatelj, moglo bi se reći, nehotice sudjeluje u kapitolskom voajrizmu, jer i oni itekako prate zbivanja tijekom Igara i emocionalno ulažu – satima gledaju u pokretnu sliku – ma koliko ma koliko to sve bilo prožeto empatijom.

To funkcionira, možda i nenamjerno, kao autorčina najsuptilnija kritika. Pripovijedanje u prvom licu nije, dakle, samo sredstvo za poticanje empatije u tragediji, već i ogledalo u kojem se čitatelj može preispitati dok konzumira tu istu tragediju kao zabavu. Roman ne donosi samo kritiku medija, već je i provodi na vlastitoj publici, pretvarajući sam čin čitanja u duboku lekciju o samosvijesti.

“Izgleda da snijeg sve prekriva”, kažem mu dok publika plješće. Kriv po svim točkama optužnice, čekam da mi izrekne kaznu.

[Snow] se tek nasmiješi i kaže: “Nadam se da ćeš uživati u svojoj dobrodošlici.”

Kontrast trećeg lica: Studija tiranije

Didaktička svrha prvog lica u Svitanju najočitija je u kontrastu s hladnim, promatračkim pripovijedanjem u trećem licu u prethodnom romanu, Baladi pjevica i zmija. Autorica pametno bira distancirano treće lice za roman o Snowu. To je djelo kojem nisu toliko bitni početci koliko uzroci za njegovu tiranije od šezdeset pet godina; Sedamdeset pete Igre gladi i Treća Kvartalna pokora, odnosno radnja drugog romana u trilogiji, Plamen, Igre su u kojima je Šojka rugalica bila lice revolucije koja je zgazila Snowa i tiraniju.

U Baladi, Collins čitatelju dodjeljuje ulogu analitičara i sintetičara unutarnjih promjena Coriolanusa Snowa, koje proizlaze isključivo iz emocionalnog gubitka, odnosno poraza. Cilj nije nužno da suosjećamo s njim; ona koristi treće lice jer želi da budući predsjednik Snow bude shvaćen, ali ne i sažalijevan odnosno da se s njim empatizira. Rezultat je jedinstvena studija lika i klinička disekcija rasprsnue ionako krhkog moralnog kompasa, što vodi u tiraniju – pristup koji čitatelju omogućava da Snowove racionalizacije i moralne kompromise promatra izbliza, ali sa dovoljne, “sigurne” udaljenosti. Od publike se očekuje da shvati mehanizam njegova mentalnog pada i političkog uspona. Roman tako postaje uznemirujuće istraživanje o tome kako ideologija može proždrijeti moralni kompas.

Suprotno tome, pripovijesti Haymitcha i Katniss u prvom licu osmišljene su i strukturirane za postizanje maksimalne empatije, s ciljem stvaranja znatno šire slike nasuprot psihičkom pejzažu jednoga lika. Njihove borbe doživljavamo s takvom neposrednošću da postaju neodoljive, a glad i strah protagonista gotovo postižu opipljiv oblik. Kroz to duboko uranjanje čitatelja u svijest protagonista, likovi u priči postaju učinkoviti simboli kroz povijest ugnjetavanja i ustanka diljem svemira Igara gladi, ali se isto tako ugrađuju u samoga čitatelja…

Njihove priče nadilaze studiju pojedinca i postaju uprizorenja brutalnih kazni na nacionalnoj razini. Ta tema postaje duboko osobna za Snowa zbog nezaboravne i nemilosrdne Lucy Gray Baird. Ona je samo željela preživjeti katastrofu; on ju je, tada osamnaestogodišnjak, vidio kao svoju prvu ljubav – iako je to hiperfiksacija i opsesija više negoli išta drugo. Za razliku od njegove priče, u druge dvije čitatelj ne samo da svjedoči patnji likova, već je i apsorbira kao sudionik i osjeća, nazovimo to tako, metapatnju. Posljedično, politički ulozi njihovih svjetova ne percipiraju se apstraktno, nego kao nešto sirovo i duboko osobno, pogotovo za obožavatelje koji su odrasli u vrijeme kada je trilogija bila na vrhuncu. Tako se autoričina kritika totalitarizma razumije koliko i osjeća.

Jedno je posve jasno: autorica želi pokazati kako se teški oblici političke moći i specifična opresivna struktura mogu ponekad temeljiti na nečemu tako banalnom kao što je romantična zanesenost i slomljeno srce jedoga adolescenta. Čak ni slomljeno srce… Sva patnja, agonija i prolivena krv masakrirane djece, prisiljene da se međusobno koljuumjesto da upеrе dodjeljeno im oružje u neprijatelja; sva pokopana i izgubljena trupla, nestali pojedinci i bezglasni avoksi – sve to može proizaći ne toliko iz emocionalne povrede koliko, u ovom slučaju, iz povrede ega, zbog srama i povrijeđenog dostojanstva čiji se vonj poklapa s jakim mirisom ruže, njegovog zaštitnog znaka i simbola romantične ljubavi.

Samo jedno znam: Kapitol mi više ne može oduzeti Lenore Dove. Zapravo mi je nikad nisu ni mogli oduzeti. *Što god da mi uzmu, nije vrijedno suza, a ona je najdragocjenije što sam imao.

Kad joj to kažem, uvijek odgovori, “Volim te vatrenim ognjem.”

A ja joj odgovorim isto.

Duh u areni: Kontinuum simbola

Most koji povezuje Snowovu privatnupovijest i unutarnji rat i javne pobune u Panemu izgrađen je od guste mreže intertekstoovnog simbolizma koji Collins majstorski plete kroz Svitanje. Jedna od najdirljivijih poveznica jest stih iz pjesme Ništa mi ne možeš uzeti, koji odjekuje od Lucy Gray Baird do Haymitcha i Lenore Dove. Lenore je, kao i Lucy, od Coveyjevih, a prema spekulacijama i teorijama obožavatelja, rodbinski je povezana i s Katniss. Čak i ako nije njezina rođakinja, Katniss u Šojki Rugalici pjeva Drvo za vješanje, pjesmu koja je nadživjela generacije, čiji se stihovi pojavljuju i u Baladi i u Svitanju. Tu je pjesmu morala čuti od oca – Haymitcheva najboljeg prijatelja – koji ju je pak čuo od Lenore Dove. Ta je pjesma utkana u samo srce pobune i Okruga 12, sve to jednom Coriolanusu Snowu preko leđa. Bilo koji od tih stihova stvara neraskidivu vezu između Coveyja, Haymitchevog prkosa i same ideje o slobodi, i skupa uspostavljaju lozu pobjednika Okruga 12. Oni posjeduju nešto što Kapitol ne može dotaknuti, nešto što je posijano u dušu Dvanaestice.

Sjetim se pjesme Coveyja, one čiji je tekst Maysileena baka citirala kad se ova bojala… Što god da mi oduzmete, nije vrijedno suza. Drske su to i hrabre riječi. Mogu mi oduzeti mnogo toga – majku, brata, voljenu – jedino što je uistinu vrijedno suza.

A onda se sjetim još jedne. Također zabranjene. Lenore Dove ponekad je svira Burdocku…

Hoćeš li, hoćeš li,
Doći do drva…

Ova poveznica preobrazuje Haymitchevu pobjedu iz pukog političkog preokreta u duboko osobni rat protiv samog Snowa – iako ni Haymitch ni Katniss ne znaju koliko je taj rat uistinu osoban za Snowa. Za njega, Haymitch, Lenore Dove – krv Coveyja, rod djevojci koja ga je napravila budalom – nitko od njih nije samo žrtva ili pobunjenik, nego utvara. Oni se, a da i ne znaju, rugaju Snowu – možda je zato šojka rugalica postala simbol, a Katniss njezino utjelovljenje, Šojka Rugalica – tako ga podsjećajući na njegov najveći neuspjeh: nesposobnost da posjeduje ili kontrolira Lucy Gray.

Ako budemo gorjeli, i vi ćete s nama.

— Katniss Everdeen, Igre Gladi: Šojka Rugalica

Osim što od početka na bezbroj načina prkosi Snowu – primjerice, kad s lešom svoje “dragane” pred publikom otrči do vile i postavi ga pred Snowa pa zapješće – Haymitch s iritantnom lakoćom “posjeduje” jedinu stvar koju Snow nije mogao ni osvojiti ni zadržati: vlastitu – novu verziju njegove Lucy Gray Baird. To i samog Haymitcha pretvara u rugajuću prisutnost, čak i kada to ne pokušava izravno pokazati. Ovaj kontekst objašnjava Snowov specifični sadizam u kazni koja slijedi: to nije ravnodušan čin diktatora, nego osvetnički bijes adolescenta kojega, i četrdeset godina nakon što ju je zadnji put vidio – s Katniss nakon šezdeset četiri – još uvijek progoni duh nesuđene mu Lucy Gray, koja mu se ruga sa svakom novom generacijom pobjednika iz Okruga 12.

“… Tvoju ću smrt orkestrirati na temelju tvog ponašanja od ovog trenutka nadalje. Sam odlučuješ što će Lenore Dove, tvoja majka i tvoj maleni braco gledati. Možeš umrijeti brzo i pošteno, baš kao što Igre možemo otvoriti najsporijom i najbolnijom smrću koja je ikad zadesila nekog posvećenika. I, da, trebao bi mi zahvaliti što ti nudim izbor.”

Pogledam one blijedoplave oči. “Očito sam gotov.”

“Ništa za to. Barem si u dobrom društvu. Znaš, i moja obitelj ima svoj aforizam.”

“A to je?”

“Snijeg sve prekriva.”

Vrhunac njegova osobnog rata artikuliran je kroz frazu koja je ujedno i tematski zaključak Balade: “Snijeg sve prekriva”. Ona postaje Snowovo internalizirano oružje, par riječi koji ga podsjećaju i osnažuju i drže ga na vrhu, ali i tvrdnja o apsolutnoj dominaciji – njegova osobna filozofija, a onda opravdanje filozofijom. Haymitcheva pobjeda postaje još značajnija kada “preotme” Snowov aforizam i baci ga u lice tvorcu mu i vlasniku, i tu u Svitanju ovaj psihološki rat doseže vrhunac. Tom subverzivnom ironijom Haymitch istovremeno i priznaje predsjednikovu svemoć nad njegovim životom i ismijava prazninu te pobjede i sustav koji je nadživio ; Haymirch priznaje poraz, ali on tu ideološku bitku i dalje vodi. Čak i kada “snijeg sve prekriva”, duh prkosa ostaje nepokoren.

Lanac simbola pojava je koja proganja Coreolanusa – ili, radije, jedan jedini simbol kroz sve žive i mrtve pobjednike iz Okruga 12, uključujući nužno i Peetu, zbog kojega je Katniss sama preživjela i uspjela kao Šojka Rugalica tijekom revolucije. Šojka rugalica, simbol propale kontrole Kapitola, postaje doslovna iskra u revoluciji kao Haymitchevo kresivo na ogrlici – šojka rugalica nasuprot zmiji, dar od Lenore Dove. “Plamen se razbuktava” – fraza koja svoje mjesto ima i u tekstu Svitanja, postaje doslovna prijetnja kad ju Katniss usmjeri na Snowa dva i pol desetljeća kasnije, dodajući na to još: “Ako gorimo mi, vi gorite s nama” (Šojka Rugalica), kao što Drvo za vješanje postaje u neku ruku himna zahvaljujući Katniss. Collins je pažljivo konstruirala cijeli sustav i jezik simbola, i tu intertekstualnost, sada već žig cijeloga kanona, koristi kako bi čitatelja provela kroz cijelo emocionalno putovanje – slomljena srca, “dragane”, prkos, žrtvu, rodne veze i gubitke – koje u konačnici služi u svrhu dublje lekcije iz politike o trajnoj prirodi nade i generacijskoj borbi protiv tiranije.

Ovaj Coreolanusov Snowov privatni rat nalazi svoj ironični zaključak u Šojki Rugalici, kada Snow, održavajući svoj bizarni pakt o iskrenosti s Katniss, otkriva Coininu izdaju. Kad se Katniss suoči s njim nakon što joj sestra skupa s brojnim Kapitoljanima pogine u eksploziji od bombi u padobrančićima, upravo kako pokloni sponzora posvećenicima stižu u areni u Igrama, misleći da su bombe pale po Snowovoj naredbi, on joj kaže da je u tom trenutku on rat već bio izgubio i da je naredba došla od opozicije, odnosno od buduće predsjednice Coin, predvodnice Okruga 13, žene koja je Igre Gladi htjela nastaviti s djecom Kapitola; ona mu ne vjeruje, ali kad ju podsjeti na njihov dogovor da si, unatoč svemu, nikada neće lagati, Katniss shvaća da je Coin ubila osobu za koju se ova u prvoj knjizi žrtvovala i volontirala kao posvećenica, što je i dovelo do revolucije.

Time ne samo da se spašava Katnissine strijele, koja odleti prema Coin, nego sâm osigura istinski uspjeh ustanka; Coreolanus Snow na kraju, čak i kad izgubi rat, pronađe način da izmanipulira ishod na vlastito zadovoljstvo, uništavajući suparnicu, Coin, time što je održao kôd časti s glavnom neprijateljicom, Katniss. Gubi rat, ali osvaja bitku neposredno poslije u svojoj privatnoj i javnoj zavadi, paradoksalno postajući upravo taj koji pomaže Katniss da zauvijek okonča Igre gladi.

Uzvišena strategija: Umnažanje i nagrađivanje emocija publike

Autoričini odabiri književnih sredstava Igrama gladi othranili su višemilijunsku zajednicu obožavatelja. Započela je s privlačnim uvodom u Katnissinu priču o preživljavanju u prvom, akcijskom romanu trilogije. Bio je to brz način pripovijedanja, dovoljno atraktivan da postigne širok međunarodni uspjeh među mladim čitateljima kojima su opširni opisi dosadni i odbojni.

Taj je uvodni roman bio savršen mamac i plodno tlo za emocionalno povezivanje s likovima: preživljavanje, odrastanjeu teškim okolnostima, suočavanje sa siloms pored koje se osjećaš kao mrav, teški osobnim gubicima… Mlađi čitatelji kao su se mogli povezati sa šesnaestogodišnjom Katniss i, u Svitanju, šesnaestogodišnjim Haymitchem. Stoga, ne čudi što se priča, zahvaljujući savršeno tempiranom pripovijedanju, proširila među milijunima tinejdžera, koij su potpuno predali povjerenje Suzanne Collins.

Nakon što je to povjerenje osigurala – i to od adolescenata, prilično ranjive skupine – nije ga potratila na grubu političku poduku, već ga je reinvestirala i pojačala. Produbljujući narativ suštinskim političkim temama u nastavcima, sve kroz istu intimnu leću, nagradila je početni emocionalni ulog publike. Pretežno adolescentsko čitateljstvo zaljubilo se u serijal zbog mamca – tempa, radnje, dopadljivih likova i horora izvedenog na način koji pruža uzbuđenje koje su tražili.

Ostali su, iz te iste ljubavi, zbog implicitnih političkih pouka, pa čak i naučili uživati u tom obrazovanju. U neku ruku, Suzanne Collins – nimalo zlonamjerno, dapače – provela je program kroz nastavke: proširila je kulturni narativ prema boljem cilju, podučavajući o autokraciji, autoritarnoj vlasti, tiraniji i preživljavanju u najgorim uvjetima.

Ako je suditi po objavama na internetu, od foruma do komentara na društvenim mrežama i blogova, Igre gladi su i same poslužile kao priručnik za moralni kompas. Collins je uspjela stvoriti čitavo čitateljsko carstvo neodvojivo od tematike o revoluciji, a Collins je to odlučila istražiti još dublje. U tom je prostoru sklopljen pakt: neizgovoreno obećanje da će osobna borba jedne žrtve rasvijetliti univerzalnu istinu o moći, kontroli, prkosu i pobuni. Prijelaz s priče o preživljavanju na priču o revoluciji činio se, od druge knjige, Plamena, nužan, čak i prirodan, a ne kao večernja škola.

Nisam htio imati nikakve veze s njihovom knjigom sjećanja nakon rata. Kakva korist? Čemu? Kako bih ublažio gubitak. Ali kad sam ugledao Burdakovu stranicu, morao sam spomenuti kako mi je pokazao grob. I osjetio sam da im moram ispričati sve o Maysilee Donner, prethodnoj vlasnici broša s likom šojke rugalice. O Sidovoj ljubavi prema zvijezdama. I dok si rekao keks, postali smo obitelj, posvećenici, prijatelji, suborci, svi mi, čak i moja voljena. Konačno sam ispričao našu priču.

Nekoliko dana poslije Katniss mi je došla u posjet sa starom košarom punom guščjih jaja. “Nisu za jelo. Izleći će se…”

Složena strategija koju je Suzanne Collins usvojila, s druge strane, stvara određenu ovisnost. Rezonancija priče o Panemu sada se čini uvjetovanom lancem pobjednika iz Okruga 12 – Katniss, Peeta, Haymitch – i središnjim sukobom između Katniss i Snowa, koji je i sâm u ratu u sjeni protiv duha Lucy Gray. Collins je svoje književno carstvo stvorila na gustoj intertekstualnosti i simboličkom slojevanju, ali je stvorila svojevrsnu narativnu gravitacijsku silu.

Svaki budući nastavak – bilo da se odvija prije ili poslije revolucije – bit će prsvjesno ili nesvjeno čitan kroz prizmu emocionalne povezanosti s originom trilogijom odnosno likovima i prihvaćen onoliko koliko i sam bude simbolima povezan s ovih pet knjiga. Primjerice, životni putovi i sukovi unutar drugih okruga vjerojatno neće izazvati istu reakciju kao priče o Katniss, Haymitchu i Peetu, potom Covejima, čak i Snowu. Priča previše udaljena od Coryovih opsesija Lucy, zatim stihova Coveyjevih djevojaka i revolucionarne iskre Katniss-Haymitcha, riskira osjećaj otuđenosti.

Gradeći to carstvo tehnikama za koje se odlučila, Collins je stvorila i limitacije za sebe: budućnost serijala ovisi, koliko toliko, o njegovoj prošlosti, o čemu god bile knjige. A u godinama koje dolaze – sudeći po neočekivanoj Baladi i ovogodišnjem jednako neočekivanom Svitanju – malo je vjerojatno da će Igre završiti sa Svitanjem, kao što je malo vjerojatno da neće uspjeti ostvariti narativne ciljeve koje si je zadala.

Zaključak: Učinkovitost didaktičke fikcije

Za zaključak, Svitanje nad žetvom upravo je onakva knjiga kakvu je Collins namjeravala napisati: iznimno učinkovit triler koji istovremeno služi kao moćan primjer polemičke fikcije upotrijebljene u neke bolje svrhe. Roman potvrđuje autorčinu narativnu tehniku perspektive – posebice prvog lica – kao odabranu metodu za širenje univerzuma i iznošenje komentara o javnim aferama, mehanizam za pretvaranje empatije čitatelja u kritiku političke apatije. Pripovijedanje u trećem licu, nasuprot tome, služi kao skalpel za preciznu disekciju psihološkog profila pojedinog lika.

Očekivano pozitivan prijem romana potpuno je razumljiv po gotovo svakom mjerilu. Svitanje nad žetvom je moćan, svrhovit, majstorski istkan narativ autorice koja ima potpunu i neospornu kontrolu nad svojim umijećem i porukom. Preostaje samo vidjeti kako će se ovaj, dosad najbrutalniji i nevjerojatno krvav roman, prenijeti na veliko platno. Ta je brutalnost, koju si je mogla priuštiti nakon brojnih uspjeha, ključna za poruku knjige. Pitanje je kako će ta poruka prenijeti na platnu ako se nasilje prikaže bez puno grafičkog intenziteta. S druge strane, takav bi pristup bio razumljiv, s obzirom na to da se Igre gladi i dalje smatraju književnošću za mlade.

Ali preostaje čekati i vidjeti tu arenu preko projektora, a ne samo fotografija iz Španjolske.